srijeda, 21.02.2007.
STARICU GODINAMA DRŽALA POD KLJUČEM BEZ HRANE
objavljeno NA XPORTALU, 21.2.2007 17:13:54
U životu nisam ugazio na toliko kokošjih govana i blata kao jutros u pripizdini, tamo negdje između Drniša i Knina, u nedođiji koju ponovno vjerojatno ne bi pronašao bar iz desete. Tamo me uputila policija, odnosno njihovo službeno priopćenje u kojem je pisalo da je neka baba držala godinama zatočenu svoju tetku u nekakvom kućerku, praktički bez hrane i pića. Vozao sam se satima, tražio, raspitivao se po tim selima u kojima uglavnom nema ni pasa, a eventualno bi se s vremena na vrijeme kao duh, odnekud po tim sablasno praznim naseljima pojavio nekakav stari srpski povratnik, Metuzalemom vršnjak, koji bi me uputio dalje, u novu potragu. I tako sam barem sedam, osam puta tijekom jutra dobivao nove tragove i na kraju konačno pronašao zaseok s desetak ruševnih jednokatnica gdje je kuća zatočene starice koju je policija u međuvremenu smjestila u kninsku bolnicu. Tamo nigdje nikoga, htio sam reći da nigdje nije bilo niti psa, ali se onda odnekud pojavila povampirena džukela vrste «dodž» (domaća džukela), prljavi poludivlji strašno ružni mješanac iznad kojega je pisalo da je strašno opasan što su kasnije potvrdili njegovi vlasnici koji tu svrate jednom mjesečno. Hodao sam okolo po govnima i blatu i zazivao ali nitko nije odgovarao. Po nazočnosti kokoši zaključio sam da ljudi ipak ima, a iskreno, imao sam nekakav osjećaj da me netko promatra iz tih nastambi, ali da se stari Srbi boje jer, istini za volju, ne djelujem na prvi pogled baš nevino, a stranci rijetko kada dolaze u tu selendru. No, srećom, naišla je neka baba, a kasnije i vlasnici one džukele pa su me uputili i pokazali me gdje je nesretna starica živjela. Unutra smrdi za popizditi, sve neuredno, a prostora nema ni za okrenuti se. U kantunu jedan ležaj, peć na drva u kojoj se nije imalo što ložiti jer luda nećakinja nije ni ogrjev davala starici, i ništa više. Nuždu je, po svemu sudeći, vršila unutra, a jela i pila rijetko i povremeno. Od susjeda sam doznao da se nećakinja užasno odnosila prema staroj koja se žalila da ni zraka unutra nema jer joj je ova sve pozatvarala, kako joj susjedi ne bi slučajno ubacili kroz prozor malo hrane, nedajbože. Vrata su inače željezna, a na prozoru rešetke. Nisam mogao vjerovati da netko može biti tako bezdušan, i da ljudi u današnje vrijeme žive onako jadno. Strava, teška strava. Nakon obilaska mjesta zločina, otišao sam opet po šumama i gorama, tražiti selo u kojem živi zlostavljačica, žena – monstrum, kako ju je kasnije nazvao moj šef. Našao sam je kako radi u vrtu, u društvu sina koji je doletio iz Beograda čim je čuo što se dogodilo. Ona se branila da je bila zapravo i dobra kakva je trebala biti, da je morala pješice odlaziti k tetki i hraniti je, a doma imala vlastite bolesne roditelje. Kazala mi je da je pozivala staru da dođe živjeti k njoj, ali da ova nije htjela jer je, kako kaže, htjela umrijeti svoja na svome. Inače, nećakinja je uzimala 600 kuna socijalne pomoći od tetke. Bez problema, i kupovala od toga alkohol jer, kako kažu mještani, stalno je pijana.
Tako sam se divno jutros proveo, po šumama i gorama nekadašnje SAO Krajine. Pazio da ne ugazim u govno i skuhao se jer je bilo nenormalno vruće. Ali, koliko god je bilo naporno, isplatilo se, jer sve je bolje od sjedenja u glupom uredu. Divim se ljudima koji to mogu, koji imaju živaca cijela jutra provoditi po kancelarijama. Ja najradije tamo ne bi ni dolazio. Pogotovo danas, kad imaš mobitel, laptop, digitalni foto aparat i auto. Pa čovječe, imaš redakciju u malom!
utorak, 20.02.2007.
IGRICA: BUDI BUSH I PUCAJ PO TERORISTIMA
bila bi možda bolja fora da je obratno, al jebiga... uživajte!
ponedjeljak, 19.02.2007.
K-15 SPOT - LOVA
SOBBA SPOT - TIŠINA
KRENUO BLOG! JUPIIII!
Ubio sam se od posla. Trebalo mi je puna dva dana po dvadesetak minuta za copy / paste ovih dvadesetak tekstova kako bi blog dobio svoj sadašnji izgled. Nema ništa dosadnije od kopiranja i pastiranja, sve na isti šablon… No, konačno imam blog, i sad je krajnje vrijeme da ga počnem koristiti kako treba, da realtime unosim tekst, ubacim koju sliku da ne bude jednoličan, i jasno, da ga ljudi počnu čitati. Zasad mogu biti sretan, s obzirom na sve, na cijela tri komentara. Vauuuu! Ha, idemo dalje, pa možda od ovoga nešto i bude. Ako ništa drugo, poslužit će kao arhiva starih tekstova. Idemo sobba!
DRAGI MRSKI MOBITELI
objavljeno NA XPORTALU, 19.2.2007 15:20:26
Čitatelji jednog britanskog lista proglasili su mobitel jednim od najgorih izuma u povijesti, u istraživanju u kojem je sudjelovalo oko četiri tisuće ispitanika. Oružje su proglasili uvjerljivo najgorim izumom, ali mobilni telefoni bez kojih bi nam danas bilo nemoguče funkcionirati, našli su se na toj listi odmah nakon svih vrsta oruđa za masovno ubijanje, dakle na visokom drugom mjestu.
Ni malo me to ne čudi s obzirom da svakodnevno proklinjem tu dosadnu spravu i onoga ko ju je izmislio. Kako je bilo divno živjeti bez te odvratne plastike s malo aluminija i displejom u boji! Nakon posla bi pokupio svoje stvari i otišao doma. Ako mi se to popodne nije dalo komunicirati s ljudima, isključio bi iz zida kabel od fiksnog telefona i nitko me ne bi mogao dobitgi, makar gorjelo i bombe padale. A danas, ne samo da me svaka budala može3 dobiti bilo kad i bilo gdje, već čim kažem halo, glas s druge strane postavlja pitanje: Di si? Pa jebote, što te boli ona stvar di sam! O kako mrzim to...
Da stvar bude još gora, prisiljen sam nositi dva mobitela i dok bi privatni ponekad možda još i mogao ugasiti (iako se ne sjećam kad sam to zadnji put napravio), službeni ni u snu ne smije biti isključen. Uostalom, čemu služi mobitel ako je ugašen? Mobitel je uistinu jedan od gorih izuma otkako je svijeta, i bez njega bi nam životi bili samo tako jednostavniji. Jasno, ako zanemarimo komod i vratimo se na trenutak u realnost, postajemo svjesni kako u ovo moderno doba života u speedu zapravo ne bi mogli funkcionirati bez aparata. Zbog svih onih razloga zašto mrzimo mobitele, zbog istih ga volimo, i to je najveća draž u ovoj priči. Jebiga, u svako doba svi su nam dostupni, i baš zato volimo mobitele, mada ih istodobno proklinjemo jer smo svima i u svako doba dostupni. Tajne službe presretne su jer svakoga mogu locirati, bilo kad i bilo gdje, ali i prisluškivati, bez ikakvih problema. Uskoro će postati najnormalnije da se gledamo preko mobitela, pa više nećemo moći muljati ni ovo malo što nam je danas dopušteno jer uvijek možeš reći da si negdje drugdje, dok te onaj ko te zove ne vidi. Kad te bude mogao vidjeti, manevarski prostor za muljanje bit će poprilično smanjen. Ah, sretna vremena kad sam ležao doma i nitko nije mogao do mene. A opet, mogao sam završiti na pustom otoku negdje u Kornatskom arhipelagu i umrijeti od gladi. Danas mi se to ne može dogoditi, čak i ako mi rikne baterija jer Japanci su smislili ručno punjenje. Što je tu je, mobiteli nas izluđuju svakodnevno, ali opet bez njih ne možemo. Podsjećaju me na žene, nešto najbolje, a ujedno najgore što je bog ikad stvorio. Živjeli mobiteli, stvari koje mrze odmah nakon oružja.
SADDAM JE ŽIV
objavljeno NA XPORTALU, 18.2.2007 20:40:08
Saddam Husein je živ i zdrav, a iz nekog sigurnog skloništa na nekom egzotičnom mjestu gledao je na CNN-u vlastito smaknuće. Iskreno, očekivao sam i ranije takvu vijest koja se pojavila ovih dana, odnosno, pojavila se knjiga «Sadam nije pogubljen», autora egipatskog novinara i pisca Anisa Al – Daghidija. On tvrdi da postoji cijeli niz dokaza o tome da je irački krvnik živ, a jednako tako negdje se živi i zdravi skrivaju i njegovi sinovi Udaj i Kusaj, čije smo leševe na obdukcijskom stolu gledali na TV-u u srpnju 2003. godine. Kao glavni dokaz da je posljednji veliki diktator živ, autor prilaže tezu o madežu na čelu kojeg pravi Saddam nije imao, a njegov smaknuti dvojnik jest. On čak i spekulira s imenom dvojnika, a to je prema egipatskom piscu stanoviti Maluf Ramadan. I da, nije samo madež sporan jer je tip cijelu knjigu posvetio navodnim dokazima. Ha, moš mislit.
Kao što sam već rekao, moglo se ovo očekivati. Jer zar nije i veliki Elvis negdje živ? Svake godine na stotine, ma što stotine, tisuće glupih Amerikanaca svjedoče o susretima s kraljem rocka, a prema nekim istraživanjima, postotak onih koji u to vjeruju je stravično velik. U Hrvatskoj se takvo što ipak ne može dogoditi, pa barem po nečemu iskačemo iz prosjeka. Mi jednostavno nismo lakovjerni, valjda zato što su nas prečesto jebali kroz povijest pa se više ne damo tako lako naguziti.
Jim Morrison je u Miamiju, ima pivski trbuh, bavi se fitnesom i stalno glasa za republikance. Postao je pravi establishment man i prezire sve koji mu se dive i puše njegovu filozofiju. Živ je i Hitler, naravno, a živi negdje u Čileu, na farmu gdje okuplja ekipu i priprema uspostavu 4. raicha. Sid Vicious se uopće nije overdozirao 2. veljače 1979. godine u New Yorku. Ni približno! Pustio je umjetničku bradicu, primirio se i sakrio, a smrt je inscenirao kako ne bi morao odgovarati za ubojstvo cure Nancy Spungen koju je zaklao u kultnom hotelu Chelesa u velikoj jabuci. Inače, danas živi na jednoj farmi kraj Drniša i bavi se proizvodnjom pršuta. Ima 200 prasadi u svojoj farmi «Sidova prasad», i dobro je savladao hrvatski.
Zvijezde ne umiru. To za njih rade dubleri, a ako i umru, možete biti sigurni da je to nekakav zajeb, jer slavni žive vječno. Oni koji imaju dovoljno para za insceniranje smrti, to će i učiniti, a kada umru, ako uopće umru, vi za to nikad nećete doznati. Ko je nama kriv što nismo slavni i ne možemo se pridružiti biranom društvu Janis Joplin, Marca Bolana, Jimi Hendrixa, Johna Bonhama, John Lennona, James Deana, Marlyn Monroe, JFK-a i drugih vječnih celebritya čije smrti ne možemo podnijeti, pa smo skloni uskrsavati ih. Morbidno i neukusno, baš onako kako su i živjeli ti kolege Iana Curtisa i Curta Cobaina. Njih dvojica ipak su mrtvi jer samoubojice ne žive vječno.
…bilo je neobično toplo tog jutra u veljači 2007. godine na jednoj tajnoj lokaciji na jugu SAD-a. Dva sredovječna muškarca igrali su na balote, crni brko arapskoj podrijetla i svjetlokosi tipični Amerikanac kauboj. Pušili su kubanske cigare, one najskuplje, proizvedene za Fidela Castra osobno. Na velikom televizoru u vrtu gledali su na CNN-u nove vijesti iz Bagdada i smijali se... Neke stvari ne mogu se platiti novcem. Za sve ostalo tu je … kako bilo.
DOMOLJUBLJE JE OPET IN
objavljeno NA XPORTALU, 16.2.2007 23:25:51
Domoljublje je opet IN. Vjerojatno će ova prva rečenica biti na udaru brzopletih radikala svih vrsta koji neće skužiti što želim reći, ali potrudit ću se. Devedesetih, tih mračnih godina rata, socijale, ekonomske krize, korupcije, pljačke i genocida nad kulturom svih profila, HDZ je privatizirao domoljublje. Tuđman je hladno poručivao naciji: ko nije s nama, protiv nas je, a ko je protiv HDZ-a, protiv Hrvatske je. Sjećate se tih godina. Ne želim da me se shvati doslovno, ali nervirala m tih poslijeratnih godina svaka imalo jača domoljubna besjeda, svako nepotrebno isticanje hrvatskih krvnih zrnaca i neukusno trpanje Hrvatske u sve i svašta. Overdozirali su nas domoljubljem, i stvorili kontraefekt. Želuci su nam se digli i morali smo izrigati višak. Ta se grezost osjećala na svakom koraku, eksponirana u svim segmentima društva, degutantna i ruralna. Baš kao i vladajuća partija u toj drugoj polovici devedesetih kad su nas pljačkali i gledali nas hladno u oči pritom. Lagali nam bez da su trepnuli.
A onda je Pašalić pao. Onog povijesnog siječnja demoni su morali prijeći u ilegalu. Nešto ranije nogomet je poveo naciju u jedan civiliziraniji rat u kojem kalašnjikove mijenjaju noge koje umjesto metaka pucaju loptu. Kockice više nisu bile krvave i nisu ih nosili (samo) kurvini sinovi iz politike, ti odvratni lopovi, lažovi, beskrupulozni likovi koji su prije rada bili kokošari i džeparoši, a u rati naučili vezivati kravate, dobili lovu za skupa odijela i da ih nije neukus odavao, nitko ne bi znao tko su i odakle su došli.
Godine su prolazile, stvari se počele vračati u normalu. Klinci, dakle supkultura, počeli su nositi majice s domoljubnim natpisima, ali nekako urbanim i cool. Zastava, grb, i drugi nacionalni znaci prestali su biti svojina jednog u dubokoj starosti zabludjelog lika i njegovog pokreta. Konačno, prvi je predsjednik preminuo, a Hrvatska je prestala biti vlasništvo onih koji su je htjeli ukrasti zajedno s tisućama poduzeća. Neke se nove priče počele dolaziti do izražaja, neki novi problemi, civilni, građanski. Slovenci su htjeli naše, Talijani danas traže previše, nogomet nikad nije bolje stajao i hrvatsko znakovlje danas miriše prekrasno, neopterećeno, slobodno i milo. Sve više smo svjesni sebe, a nismo bahati. Naš je identitet naše blago, dio kompozicije europskog parnog stroja i prepoznatljivi smo u svoj toj originalnosti. Istini za volju, nedovoljno iskorištenoj, ali svakim danom sve smo bolji, kreativniji, bogatiji i zreliji. Dogodio se pravi fenomen nekidan kad su i najzagriženiji desničari bili prisiljeni skinuti kašu predsjedniku Mesiću zbog Talijana. Zamislite, konsenzus, civilni i kvalitetni. Ne bi to bilo moguće da domoljublje opet nije IN. Pobrinimo se samo da nosimo hrvatsko i iduće sezone, da ne iziđe tako lako iz mode, da ne izgubimo sebe olako, kako smo se stoljećima gubili. Volimo svoje, ali volimo s mjerom, jer svaka krajnost vodi u ponor.
PUKOVNIK NA KOLJENIMA
objavljeno NA XPORTALU, 16.2.2007 18:03:19
Jedan kontroverzni pukovnik vojne policije prije rata bio je poznat kao gradska faca. Frajeri su ga se bojali, a pičke se masovno vlažile na njegovu pojavu. U ratu se taj fighter brzo uzdigao zahvaljujući čeličnim mudima i masu puta osvjedočene hrabrosti u najopasnijim akcijama. Uskoro je postao šef vojne policije, što mu je jamčilo apsolutnu kontrolu na terenu jer u ratu je vojna policija kontrolirala baš sve, od šverca nafte, oružja, droge i hrane, do trgovine s umproforom i srpskom stranom jer se cijelo vrijeme rata s neprijateljem trgovalo. Nekidan je Jutarnji objavio priču o njemu pa smo doznali da se iskaznica vojnog policajca iznajmljivala za 5 000 maraka dnevno, što najbolje ilustrira apsolutnu moć vojne policije tijekom rata.
Visokorangirani časnik nakon rata se školovao na visokim vojnim ustanovama u USA, ali za razliku od većine sličnih kontroverznih i inkriminiranih likova iz rata koji danas imaju milijune, naš junak navodno jedva skupi za šut dopa. Zvuči nevjerojatno to s obzirom na moć koju je imao i jedva čovjek može povjerovati da taj lik danas nema riješeno ni stambeno pitanje jer su mu obitelj deložirali pa su se smjestili u nekakvom podrumu gdje žive nezakonito i u nimalo ugodnim uvjetima.
Iako je svakodnevno šmrkanje, duvanje, furanje, kako ko voli, jebeno skup sport, opet mi nikako ne ide u glavu da se u tih četiri, pet, za ratne profitere rajskih godina, nije moglo spremiti sa strane, da ne kažem «mrnjaukniti» par milijuna eura, kad su to uspješno uradili puno slabiji kalibri od kontroverznog dop pukovnika. Sam kaže da je uvalio u sebe otprilike 100 000 eura heroina što je mačji kašalj, sitniš za iole ozbiljnijeg ratnog profitera. Ljudi koji su na čelnim vojnim i policijskim pozicijama bili na par mjeseci, uzimali su i po nekoliko puta više, o čemu se naveliko pisalo po novinama zadnjih deset godina. Sjećam se tajnih žiro računa i muljanja iz ljeta 1995. godine kada se haračilo nakon Oluje po selima šibenske i zadarske dalmatinske zagore. Šleperima se iz takozvane SAO Krajine transportiralo sve, od igle do lokomotive, stoka, automobili, namještaj, bijela tehnika… ma sve živo, čak i kablovi iz kućnih elektro instalacija. Ispada da se pukovnik u svemu tome nije snašao jer, ili laže i skriva svoje blago, ili stvarno nije (dovoljno) krao!??
Znam tipa, još jednog vlasnika iskaznice vojne policije koji je početkom devedesetih dva puta tjedno iz Italije kombijem dovozio robu, dizajnersku odjeću koju je uvozio pod deklaracijom vojnih uniformi. Prema vlastitom priznanju, zaradio je najmanje pola milijuna eura, a bio je običan vojnik koji danas ima vilu na moru, kafić, tri stana u Zagrebu i vikendicu na jednom otoku. On je klasični pripadnik svoje generacije, tipični ratni profiter, jedan od onih koji su borbu za hrvatsku slobodu i neovisnost doživjeli kao idealnu priliku za bogaćenje. Takvih je bilo jako puno, i njima je ovaj rat došao kao naručen jer su prije rata bili nitko i ništa. Za razliku od njih, glavni lik u ovom tekstu bio je faca i prije rata, bio je faca u ratu, a danas jedva krpa kraj s krajem. On je uistinu iznimka, jedinstveni slučaj u priči o ratnom profiterstvu i uspjehu jedne generacije koja ne samo da je na tuđoj muci riješila sebi egzistenciju, već je osigurala ugodan život i svojim unucima. Treba i to znati, strovaliti se s vrha piramide optočene draguljima u blatnjavu kaljužu siromaštva i teške ovisnosti. Onaj rat odavno je gotov, ali ovom novom ratu još dugo se neće nazrijeti kraj. To gore, više nema činova, moći ni znački. Obezglavljen, osiromašen, prevaren, uplašen… mogao bi puno toga ispričati o «slavnim danima», samo kad bi htio. A opet, pitanje bi li bilo puno koristi. Jer junkijima nitko ne vjeruje.
SVEĆENIK PRLJAVO KAZALIŠTE PROZVAO SOTONISTIMA
objavljeno NA XPORTALU, 15.2.2007 21:35:22
Čitam danas u Globusu okvir u sklopu teksta o književnim djelima don Sanadera, premijerova brata, u kojem se spominje onaj famozni don Kaćunko. Taj sveti frajer objašnjava kako sve sotona djeluje pa među ostalim kaže da se djelovanje zla iščitava i iz naziva rock bendova kao što su primjerice Sex Pistols, i zamislite – Prljavo Kazalište. Pitam se i skitam, što je to tako pakleno i sotonsko u prljavom kazalištu, ustanovi prljavoj zbog smeća na podu, bez ikakve naznake o ičemu sa konotacijama zla. Naime, taj poznati hrvatski bend naziv je dobio po jednoj sličici iz strip Alan Ford, a ako se dobro sjećam, u konkretnom je stripu netko meo pod i u stripovskom oblačiću kazao – ah, kako je prljavo ovo kazalište. No, Kaćunka to ne zanima. Bitno je povezati popularnu kulturu sa sotonom, jer što bi mladi rasli uz modernu glazbu, da ne kažem rock glazbu, to najveće zlo koje je ikad sišlo na zemlju i zaludjelo mase naivnih mladića i cura. A Sex Pistols tek? Ime sugerira tešku sodomu i gomoru. Istini za volju, mada sumnjam da presveti Kaćunko pojma ima o tome, Pistolsi i nisu bili baš nevini, pogotovo ne njihov destruktivni basist Sid, manijak bez premca u povijesti rock and rolla. Mada njihovo ime ni približno ne sugerira to. Nastalo je kao čista reklama Londonskog butika Sex, u vlasništvu čuvenog Malcom Mclarena i fashion kraljice Vivienne Westwood.
Shvaćam crkvu koja bi sve mlade strpala pod stakleno zvono i apsolutno ih kontrolirala, ali zamislite takav svijet, mlade bez urbanih utjecaja, moderne glazbe, mode i skidanja tabua sa seksa. Svijet je i ovako nakaradan, ali upravo taj uvjetno nazvani vražji impuls, ključan je za opstanak ove civilizacije. Kao što svijet ne bi postajao bez svojih glavnih suprotnosti, noći i dana, crnog i bijeloga, toplog i hladnoga, tako ne bi valjalo da nema te vječne borbe između dobra i zla, tog božjeg i vražjeg. Ravnoteža i umjerenost, to su glavni recepti za uspjeh na ovom usranom planetu, a ravnoteža se naprosto ne može postići bez krajnosti. Ne može biti dobro ako ne postoji loše, a smijeh i sreća bez suza i tuge ne bi imali smisla. Što bi Kaćunko da nema sexa, droge i rock and rolla? Izgubio bi posao.
Crkva pod hitno treba upgrade jer je njihova zastarjela retorika apsurdna na početku još uvijek novog milenija. Poistovjećivati Prljavo kazalište sa sotonom je u najmanju ruku apsurdno, promašeno i priglupo pa se pitam kako zamišljaju takvim idiotarijama privući mlade sebi? Zabranjuju kontracepciju u vremenu kojim vlada AIDS i poručuju mladima da će uništiti život budu li se ševili prije braka. Zaboga, danas jedva opstaju i najbolje veze, a pitam se kako bi funkcionirala veza u koju bi dvoje ljudi ušlo bez da znaju išta o seksualnim navikama partnera. Seks je ključna stavka i bez sumnje jedna od najvažnijih karika svake veze. Bez kvalitetne ševe dvoje ljudi ne mogu opstati zajedno, ma koliko imali sve ostalo. Crkva laže, jer sumnjam da žive u neznanju. Ljubav je energija koja pokreće svijet, a ševa je prirodni nastavak ljubavi.
Ovim svijetom u kojem živimo vladaju dvije krajnosti, dobro i zlo. Upotpunjuju se, a mi u svakoj situaciji kalkuliramo, biramo između te dvije krajnosti. Put prema paklu popločan je dobrim namjerama, ali može biti i obratno. Jer kažu da bog najviše voli grešnike. Ako nisi griješio, nema razloga da se mijenjaš, a što je slađe od transformiranja grešnika u dobricu, reći će vam svaki pravi svećenik.
Prljavo kazalište prilično je božji bend. U njihovim pjesmama nema zla, dapače. Pjevaju o ljubavi, o socijalnim temama, a na kraju krajeva, često zazivaju boga. Ova bi tema definitivno bila smiješna da nije tužna.
